Svi smo mi nekada, kao djeca, svojim nosevima musala stakla automobila kako bi saznali posljednju brojku brzinomjera, i ponekad bi uslijedio trenutak oduševljenja - "ide 260!". Veselju ne bi bilo kraja, no ta famozna "posljednja brojka" u većini slučajeva uopće nije označavala maksimalnu brzinu tog automobila.
Naime, većina prosječnih automobila koje možete vidjeti na ulici ima instrument graviran između 220 i 260 km/h, no znači li to da ti prosječni automobili zaista mogu postići brzinu od 220, ili čak 260 km/h? Odgovor je, naravno, ne. Prosječna maksimalna brzina mnogih modernih automobila danas kreće se oko 160 km/h, pa je logično postaviti pitanje, zašto su onda gravirani na ove brojke iznad 200 km/h?
Prvi razlog su naravno troškovi proizvodnje. Mnogo je jeftinije proizvesti kontrolne ploče s istim oznakama, nego kao nekada proizvoditi specifične instrumente za svaki model. Zbog toga modeli niže, srednje i više klase danas gotovo svih proizvođača imaju unificirane brzinomjere, dok najsnažnije izvedbe, koju će vam proizvođač i masno naplatiti, dobivaju posebne instrument table s brojkama od 280 ili 300 km/h, te možda nekom sportskom oznakom, tipa "M".
Drugi razlog je čisto psihološke naravi - veća brojka na brzinomjeru slabog automobila dati će osjećaj da se ipak ne sjedi u tako sporom automobilu. I zaista, kome bi bilo drago da vozi automobil kojemu je posljednja brojka na tabli 150? Usto, vožnja autoputom brzinom od 150 km/h sa "zakucanom" kazaljkom mogla bi izazvati nepogodan osjećaj kod vozača.