Nakon Europe na kanadskom tlu, kako je često djelovala pokrajina Quebec, moje se upoznavanje s Kanadom nastavilo u smjeru Ontarija, najmnogoljudnije kanadske pokrajine u kojoj živi više od trećine cijele kanadske populacije. Postoji zapravo nekoliko stvari po kojima je ova pokrajina poznata ostatku svijeta, prvo u njoj je glavni kanadski grad Ottawa, najveći grad u državi - Toronto, a tu su i megapopularni Niagarini slapovi.
Vrlo visok kanadski standard s cijenama prilagođenim tome nije u Ontariju bio ništa puno drugačiji nego u Quebecu, zapravo je Toronto očekivano bio još skuplji od Montreala. Od Montreala do Toronta doveo me vlak u snijegu čija je romantična vožnja trajala nekih šest i pol sati, no cijena te jednosmjerne karte je bila sve samo ne romantična.
Sto dvadeset kanadskih dolara ili otprilike 650 kuna. E sad čovjek bio očekivao neki ludo moderan i brzi vlak, no zapravo se radilo o samo malo boljem vlaku od našeg slavno neslavnog HŽ-a. Možete proći nešto mrvicu jeftinije, ako kartu kupite dosta unaprijed.
Na moju sreću u Hamiltonu koji je svega 45 minuta udaljen od Toronta živi moja draga prijateljica Monika, čiji su se roditelji iz Karlovca preselili u Kanadu kad je njoj bilo svega dvije godine. Lijepa učiteljica punk yoge i ja upoznale smo se za vrijeme mog studija u San Franciscu u kojem je i ona jedno vrijeme živjela, tako da je moj novčanik u Ontariju itekako bio pošteđen visokih cijena smještaja.
Još važnije od toga, dobila sam i savršeni uvid u lokalni život. Od njenog djetinjstva grad Hamilton se do danas poprilično promijenio, najviše zbog promjena u samom Torontu i suludih cijena nekretnina koje mnoge tjeraju na selidbu u okolne manje gradove kao što je Hamilton, pa velikim brojem novih obitelji mijenja se naravno i slika ovog malog-velikog ambicioznog grada, što mu je nadimak.
Nadimak je povezan s činjenicom da je Hamilton danas jedan od vodećih kanadskih industrijskih centara, a industrija željeza i čelika, koja je započela sredinom 19. stoljeća, postala je najveća u Kanadi i pretvorila ga u glavni grad kanadske proizvodnje čelika. Od svih upoznavanja regije koje smo obavljale jedno smo podne provele i kod njene bake.
Baš kao i kod mnogih pripadnika Hrvatske zajednice te generacije, sluša se cijelo vrijeme hrvatski radio, gleda hrvatska televizija, ne priča engleski i ne propušta nedjeljom misa na hrvatskom.
Uz naravno veliku dozu sreće što je došao netko iz Hrvatske. Baš kao i zajednice mnogih europskih nacija koje je davno dovela proizvodnja čelika, Hrvatska je zajednica velika za grad veličine Hamiltona, zapravo je treći po redu u cijeloj Kanadi po toj statistici od gotovo sto tisuća Hrvata u Kanadi.
Jedan od prvih izleta koji smo obavile bio je onaj na mega popularne slapove Niagare, slapove koji danas čine granicu SAD-a i Kanade. Prije dvije godine imala sam priliku doživjeti najveći sistem slapova na svijetu, Iguazu, oni pak čine granicu Brazila i Argentine. Iskreno mislila sam da Niagara ne može biti ni blizu njih, čak sam i u nekom trenutku mislila maknuti ih s popisa mjesta u Kanadi.
Sreća pa je Monika bila pametnija od mene, a ja sam na kraju ostala totalno bez riječi, zbog slapova i potencijalne gluposti. Niagarini slapovi možda nisu ni blizu visoki, možda ih nema toliko, ali oko 28 milijuna litara, ili oko 700.000 galona, vode putuje niz Niagarine slapove svake sekunde. Svake sekunde! U videu ćete najbolje doživjeti koliko moćno to izgleda, a zbog te količine vode koja prolazi kroz njih su i najmoćniji na svijetu.
Iako sam u jednom trenu mislila da su mi prsti već otpali od hladnoće ili se potpuno zaledili kao voda koja se dolazi s njih i ledi se na ogradi, za ništa ne bi mijenjala doživljaja slapova zimi. Činilo mi se kao da baš taj snijeg i led čine tirkiz slapova još luđim i kao da s tim ledom djeluju još daleko snažnije, iako ljeti možete doživjeti vožnju brodom podno slapova, koja zimi nažalost nije moguća.
Voda što grmi bio bi prijevod Niagara, imena kojeg su slapovima dali američki Indijanci. Što im je bio dodatni veliki plus, ne naplaćuje se nikakav ulaz, koji zapravo ni ne postoji, postoji samo šetnica uz ludu vodu koja stvarno grmi. Nijagarini slapovi su osim toga dom prve hidroelektrane na svijetu, a od Tesle koji je za nju i zaslužan do danas rijeka Niagara i njeni slapovi proizvode velike količine električne energije, oko jedne četvrtine električne energije za državu New York i kanadsku provinciju Ontario.
Na putu do slapova već postoji nekoliko fora mjesta zanimljivih turistima, od kojih su neka poznata uglavnom samo onim lokalnim turistima. Primjerice malo mjesto Grimsby, na obalama jezera Ontario, skriva najšarenije kuće koje možete zamisliti. Sve djeluje kao da čitate Ivicu i Maricu ili kao da neki ludi hippy kult tu živi.
Povijest vikendica koje su pretvorene u šarene kuće Grimsby plaže seže u 1800-te, a neke od kuća stare preko 150 godina. Od 1859. do 1875. Grimsby plaža je bila sastajalište i kamp za molitvu i bogoslužje Metodističke Crkve, nakon tog perioda jedno je vrijeme mjesto pretvoreno u veliki zabavni park i moguće je da su tad kuće dobile šarene fasade. Danas su zapravo samo nečiji domovi, pa osim fotkanja i kratkog zaustavljanja nema nikakvih drugih aktivnosti.
Osim kod šarenih kuća fora se zaustaviti i u malom mjestu Niagara na jezeru, čiji stanovnici jako dobro znaju da moraju po nečem biti posebno žele li privući sve one kojima je su cilj uglavnom samo slapovi i to im desetljećima već jako dobro ide. Zgrade u kolonijalnom stilu, beskrajno puno detalja, male radionice zaboravljenih zanata poput izrade šešira, sve skupa vraća vas u stara vremena, što je turistima itekako fora. Ovo danas isključivo turističko mjesto na ušću rijeke Niagare nekad je bilo glavni grad Ontarija, koji se tad zvao Gornja Kanada.
Potpuna i apsolutna suprotnost od malog uspavanog turističkog mjesta veliki je i užurbani Toronto. I dok veliki dio Europe i svijeta grize nokte zbog situacije s Rusijom, imala sam osjećaj da ovi u Torontu nemaju ni za to vremena. Osim što je najmnogoljudniji kanadski grad s više od 5,5 milijuna ljudi na širem gradskom području grad je dio Kanadske “zlatne potkove”. Ontario kao centar poslovnih prilika, industrije, radnih mjesta, najgušće naseljeno područje u Kanadi sve to najbolje dočarava upravo u Torontu.
S turističke perspektive, barem moje, grad stvarno nije ništa posebno. Sve je to već toliko puta viđeno, ogroman grad s beskrajno puno novih nebodera na kraju me više podsjećao na Aziju i njihove gradove nego na išta drugo. Iako ga vole uspoređivati s New Yorkom, moram priznati da u meni nije probudio taj osjećaj, niti na sekundu.
Vrlo brzo postalo mi je jasno zašto je kvart u kojem je nekad bila velika destilerija viskija danas najzanimljiviji dio grada, jer barem tu dobijete nešto drugačije.
Stare zgrade koje djeluju kao usamljena oaza okružena neboderima. Te iste zgrade stare destilerije danas su pretvorene u fancy restorane i barove, galerije, trgovine, male destilerije ili pivovare, marihuana shopove.
Opet ne čudi da je osim turistima mjesto je beskrajno zanimljivo i lokalcima. Ne znam koliko znate o marihuani i Kanadi, ali prvo je potpuno legalna, a drugo ovakvi cool shopovi kao tu vam osim samog cvijeta nude i gumene bombone, čokoladice, kekse, sokove, čajeve ili što već s istom, baš kao i već smotane jointove, na kojim vam je točno objašnjeno koji je za kakav doživljaj.
Uz tu poznatu pješačku zonu gotovo svi turisti posjetit će i CN toranj, nekad najvišu građevinu na svijetu, sve dok Dubai nije izbacio svoju. Osim što čini prepoznatljivu vizuru grada, pruža i apsolutno najluđi pogled na grad. Ako imate strah od visine koje je kod mene prisutan, platit ćete čak 60 kanadskih dolara da bi vam se znojili dlanovi i drhtala koljena na najvišoj razini. No, valjda posjet gradu stvarno nije potpun bez toga. Ipak bolje i besplatno je fotkati se uz poznati Toronto natpis ispred gradske vijećnice.
E sad zašto sam ja imala osjećaj da oni nemaju vremena za razmišljanje o ratu? Zato što se na svakom koraku neki novi vrag gradi, zato što vam grad stvarno djeluje kao da su ga potpuno zaposjeli nikad namireni Kinezi, kojima nikad i baš nikad nije dosta, ničega.
I koliko god svima nama zaljubljenima u zapadne zemlje istih mogućnosti za sve, zemalja u kojima političke knjižice ne vrijede kao kod nas, zemalja u kojima svi mogu krenuti s istog početka… u teoriji to sve djeluje idealno, u praksi kad se susretne s kineskom “novom lovom” i time što s njom rade kad krenu u ekonomsko osvajanje nekog područja, pada u vodu.
Odjednom cijene nekretnina suludo rastu, jer oni grade nekretnine ili u startu na tržištu nude duplo od onoga što se traži, u gotovini, jer oni to mogu. I onda shvaćate da više nemamo ni slične mogućnosti, a kamoli iste, čak i bez političkih knjižica. Onda životni stil zapada preko noći postaje životni stil Kine, u kojem se radi još, još i još. Često samo za preskupe stanarine ili se puno nekad lokalnog stanovništva seli u neke druge gradove s malo pristupačnijim cijenama. I onda vam Montreal koji je ipak uspio donekle zadržati svoje uživanje u stvarima koje nisu samo rad i prestiž, djeluje kao beskrajno puno ljepši grad.
Autoricu možete pratiti i na njenim društvenim mrežama: