Kada je 1959. u promet puštena dionica Jadranske magistrale od Novog Vinodolskog do Zadra, i Rab je postao malo “bliži” svijetu. No, prava revolucija nastala je četiri godine kasnije kada je s prvim danom svibnja na relaciji Jablanac – Rab zaplovio prvi trajekt.
Bio je to preuređeni drveni ribarski brod “Ćutin”, koji je mogao ukrcati 6 vozila i 150 putnika.
Umjesto oduševljenja što “auti moren gredu”, Rabljani su na prva uplovljavanja u gradsku luku reagirali pravim demonstracijama. “Što će nami auti?! Nećemo makine na rivi”, vikalo se i gunđalo na rapskoj rivi, ali uzaludno su otočani zahtijevali da “Ćutin”, a potom i “Ranj” prevozi samo putnike.
Premda automobila nije bilo previše na cestama, prijevoz na otok postajao je sve zanimljiviji, turisti su pristizali i vrlo brzo flota je ojačana brodom “Jablanac”.
Nekadašnje plivarice i tunolovke umjesto ribe na palubu su slagale automobile, uglavnom Fićeke, a svaki ukrcaj bio je događaj za sebe. Auti bi ulazili preko desnoga boka, a kada bi neki nespretni vozač zauzeo više prostora nego je potrebno, mornari bi ga rukama, ho-ruk tehnikom, zakretali kako bi stvorili mjesta za sljedećeg. Vozni red je bio rastezljiv.
Prije isplovljavanja posada bi osluškivala spušta li se još neko vozilo makadamskom cestom s magistrale, a ako bi na Rab krenuo neki od tadašnjih važnijih političara u Fiatu 1300, tada bi preostalo mjesta još samo za tri Fićeka složena pažljivo poput sardina na palubi krme.
Danas trajekti plove po voznom redu i posljednjih stotinjak kilometara malo smo ubrzali tempo kako bi dobili koju minutu više za kavu u Stinici. Volkswagen ID.5 iznimno je tih i ne otkriva kojom se brzinom kreće, kao što mu ni ovjes ne otkriva sve neravnine. Premda je njemačkim inženjerima na prvom mjestu bila udobnost, niti dinamičke kvalitete nisu zanemarene, u što smo se mogli zorno uvjeriti prolazeći zavoje na Jadranskoj magistrali.
Pritom smo, doduše, u strahu od policijskih radara čak i morali dozirati nastup pogonskog sklopa od 204 KS i 310 Nm, spremnog od 30 do 60 km/h ubrzati za samo 2,5 sekundi.
Nismo nikako željeli zaraditi kaznu za prebrzu vožnju i tako si pokvariti cijeli izlet na Rab.
Iz luke Mišnjak do centra Raba trebalo nam je tek 15 minuta vožnje. Stara gradska jezgra smještena na uskom jezičcu zemlje okružena je drevnim zidinama, a vizuru joj određuju četiri zvonika zbog čega mnogi Rabu tepaju da nalikuje jedrenjaku s četiri jarbola. No, trenutno je taj brod u fazi remonta.
Obimni radovi na rekonstrukciji i sanaciji obale kojima će se umanjiti utjecaj juga i valova, ali i zaštititi povijesna jezgra od plavljenja mora, započeli su u listopadu prošle godine i još nisu privedeni kraju. Parking smo stoga potražili u obližnjem Palitu, najmlađem od sedam naselja na otoku koji se s vremenom spojio s Rabom.
Razlog za to bila je i jedna od šest javnih punionica za električne automobile koliko smo ih otkrili na otoku, koja je uz to još uvijek besplatna. Premda smo ID.5 spojili na izvor struje od tek 11 kW, u nepuna 2 sata povratili smo snagu za dodatnih stotinjak kilometara, a ležernom vožnjom po otoku vratili se na uobičajeni prosjek od 17,5 kWh/100 km.
No, javne punionice nisu jedine.
Dobar dio hotela, ali i privatnih iznajmljivača, pa i neki restorani, svojim gostima nude mogućnost punjenja električnih automobila.
I dok se naš ID.5 lagano punio strujom, mi smo odlučili protegnuti noge. U sjevernom kutu gradske luke bacili smo pogled na gradilište novog hotela, u rupu u kojoj su prošlog ljeta pronađene dvije brodice iz 14. stoljeća. Vrijedan arheološki nalaz koji će još godinama biti u procesu konzervacije i ispitivanja, možda će postati osnova još jednog muzeja.
Nastavivši uz rivu, potegli smo tek do središnjeg gradskog trga nazvanog po zaštitniku otoka i grada Raba, Svetom Kristoforu. Sjecište svih važnijih ulica u gradu, odnosno Donje, Gornje i Srednje ulice, na kojem se odvijaju neka od najvažnijih gradskih događanja: od maskenbala, preko crkvenih procesija, rapskih viteških igara i ribarskih fešta, djelovao je neobično mirno i uz njegov gornji rub na koji se naslanja jedinstveni park Komrčar, potražili smo osvježenje.
Na mjestu gdje su početkom prošlog stoljeća pasle ovce i krave, zahvaljujući zalaganju pokojnog rapskog nadšumara Pravdoje Belije nastao je jedan od najljepših parkova na Jadranu. U pogledu na borik primorskog i crnog bora, ponekog čempresa, jasena, crnike i smreke, stoljetnih agava i indijskih smokvica nedostajao je samo pjev cvrčaka kojima očito nije bilo dovoljno toplo.
Uz glavne ulice i trgove, poseban ures Raba su male uličice ukrašene portunima, palmama i cvijećem. U jednoj od njih, nedaleko Srednje ulice, pronašli smo Kuću rapske torte, poznatog specijaliteta čiji recept prema legendi, potječe iz 1177. kada je torta napravljena za papu Aleksandra III. koji je posjetio Rab.
Osim po specifičnom okusu, Rapska torta poznata je i po trudu koji je potreban da bi se napravila. Originalni postupak, naime, zahtijeva i više dana pripreme, ali zato torta nestaje u trenu.
Rab je i otok iznimnih geoloških kontrasta. Stjenovit i ogoljen na sjeveru, istodobno je šumovit i plodan na zapadnoj strani. Uz čisto i bistro Jadransko more doslovno svatko može naći plažu prema vlastitom ukusu ili uzrastu. Kamenitu na sjevernom dijelu otoka, šljunčanu na istočnom ili pješčanu na sjevernom.
Uz bezbroj skrivenih uvala do kojih se može doći samo barkom, opravdano slovi i kao preteča naturizma na Jadranu. Službeni počeci vezuju se uz kolovoz 1936., kada je na Rabu boravio engleski kralj Edward VII. kojemu su rapske vlasti dopustile da se sa suprugom okupa gol u uvali Kandarola.
No, naturizam se na Rabu spominje i u napisima Čeha Josefa Hermana još 1907.
Kao jedan najzelenijih otoka na Jadranu, isprepleten je s više od 100 kilometara pješačkih i biciklističkih staza. Posebna atrakcija je šuma Dundo, prirodni park od 1949. zaštićen kao prirodna rijetkost. Ujedno i prvo prirodno područje proglašeno zaštićenim na današnjem području Primorsko-goranske županije.
Šumski rezervat jedna od najljepših i najočuvanijih šuma hrasta crnike na Sredozemlju kojim prolazi i jedan od ogranaka rapske Premužićeve staze. Po uzoru na velebitsku, prema projektu inženjera Ante Premužića na Rabu je izgrađeno nekoliko takvih šetnica u tehnici suhozida koje danas predstavljaju neprocjenjivo kulturno i povijesno blago.
Produžili smo do Suhe Punte i bacili pogled na Kvarnerić, na otoke Cres i Pag. U međuvremenu, razišli su se oblaci koji su skrivali sunce i sat vremena je bilo dovoljno da se unutrašnjost ID.5 prilično ugrije. Srećom, trozonska automatska klima još se jednom pokazala besprijekornom i ubrzo smo se vozili u idealnim uvjetima prema beskrajnoj pješčanoj plaži u Loparu koja opravdano nosi naziv Rajska.
Nismo ni pokušavali napraviti neku skulpturu od pijeska, zaboravili smo lopatice, tek smo bezbrižno uživali u pogledu na rijetke kupače, bolje rečeno hodače kroz morsku pličinu i nevjerojatnu prirodu.
Na trajekt koji spaja Rab i Krk (Lopar-Valbiska) smo zakasnili, no bio je to samo još jedan dobar razlog da se vratimo na početnu točku i još jednom prođemo uzduž otoka koji svojim legendama, poviješću, običajima, prirodom i gastronomskim užicima uvijek poziva na novi posjet.
Sadržaj nastao u suradnji s Volkswagenom.