Bol, Supetar, Pučišća, Milna... Puno je na Braču mjesta poznatijih od Škripa, no kada smo se s našim električnim Volkswagenom ID.5 iskrcali iz trajekta Jadrolinije upravo nam je to bila prvo postaja na otoku nadaleko poznatom po kamenu, maslinama i prekrasnim plažama.
Pitate se zašto smo na Braču prvo posjetili baš Škrip? Nekoliko je razloga.
Em ne volim gužvu ni graju, em se čitavu povijest Brača najbolje i najlakše upoznaje šetajući uz prethistorijske bedeme, brojne arheološke nalaze, sarkofage te srednjovjekovne grobove koji svjedoče o dugoj povijesti ovog mjesta i životu na otoku Braču.
Na mjestu ilirskih zidina, koje datiraju još od nekih 1400. godine prije Krista, podignut je rimski mauzolej, zatim obrambena tvrđava Radojković, koja danas predstavlja muzej otoka Brača sa zanimljivim eksponatima iz spilje Kopačina i rimskim nadgrobnim spomenicima.
Osim toga, Škrip danas broji tek oko 200 stanovnika, no da je važna kvaliteta, a ne kvantiteta, ponovno me uvjerilo kad sam upoznao jednog od njih, gospodina Krunoslava Cukrova. On je, naime, vlasnik stare uljare danas pretvorene u Muzej uja, u kojoj pokazuje tradicionalni postupak proizvodnje maslinovog ulja na otoku Braču. Mjesto je to koje svakako vrijedi vidjeti.
Ovdje možete razgledati stari kameni toć za prešanje maslina, kamin za grijanje vode i sve tradicionalne alate za transport, proizvodnju i skladištenje maslinovog ulja. Naravno, ulje možete kušati i kupiti. Ako želite obilnije degustirati domaće proizvode, možete birati jelovnike koji uključuju marmelade od naranče i smokvi, paštete od zelene i crne masline, sir, pršut i, naravno, maslinovo ulje.
Posebno me dojmilo ono koje Kruno radi za svog punca, koji masline koje ubere prvo bućne u more.
Ne zato jer bi trebao čekati u redu za prešanje, nego zato što je tako radio i djed njegovog djeda. Recept je jednostavan. Dva, tri dana masline se druže s ribicama u morskom plićaku pa tek onda idu u prešu. Čisto čudo. Još jedan zanimljiv detalj - genijalni domaći film Osmi povjerenik, sniman je baš ovdje u Škripu.
Radnja filma događa se na najudaljenijem naseljenom otočiću Trećiću koji se službeno nalazi u Hrvatskoj, ali živi prema nekim svojim pravilima.
Prepoznao sam tu lokaciju po odbačenom filmskom rekvizitu pronađenom u kutu uljare – boci originalnog Trećić piva, koju sam odmah konfiscirao za uspomenu. Pivo su, doduše, odavno popili uvijek žedni filmski djelatnici, no ja sam u boci ponio nešto puno bolje – domaće maslinovo ulje.
Osnažen kaloričnim doručkom, govorim pametnoj navigaciji u ID.5 da me vodi do Vidove gore (778 m), najviše planine na koju se možete popeti na svim jadranskim otocima. Laganom vožnjom, izbjegavajući janjce kojih na Braču ima više nego stanovnika, došli smo na sam vrh s kojeg se pruža nezaboravan pogled.
Za lijepog dana kao što je ovaj, pogled seže sve do Visa, a naročito se lijepo vidi najčuvenija plaža na Jadranu – Zlatni rat.
Znanstvenici kažu da je rt nastao zahvaljujući kombinaciji nekoliko faktora – eroziji baš ovog mjesta gdje sada stojim i taloženju materijala oko grebena uzrokovanom morskim strujama i valovima. Te iste struje i vjetar zaslužni su za još jedan fenomen – promjenjiv oblik plaže.
Pod njihovim utjecajem, vrh Zlatnog rata nekad se naginje prema zapadu, nekad prema istoku, a nekad se na njemu stvara i maleni bazen. Zbog svega toga, ovu plažu zakon štiti kao značajni krajobraz. Prava je šteta što na Vidovoj gori, osim čarobnog pogleda, nema nekog posebnog sadržaja. Nekadašnja konoba već je odavno zatvorena, pa oni koji se ovdje uspinju planinarskim stazama mogu i zaglibiti ako sa sobom ne ponesu nešto za okrijepu. Posebno ako na put krenu usred toplog, sunčanog dana.
U obližnjem Bolu – gdje se, važno je znati kad Brač posjećujete s električnim autom, nalazi brzi punjač od 50 kW, baš kao i u Sutivanu i Postirama - svakako treba razgledati Dominikanski samostan, sagrađen na poluotoku Glavica u 15. stoljeću. U vrijednoj samostanskoj kolekciji najveću pozornost privlači oltarska slika Gospe s djetetom i svecima koja je izašla iz radionice poznatog slikara Tintoretta kao i slike hrvatskog baroknog slikara Tripa Kokolje na stropu kora.
Samostanski muzej čuva bogatu zbirku pretpovijesnih izložaka, numizmatičku kolekciju, kolekciju podmorske arheologije, kolekciju misnog ruha kao i arhivu inkunabula, knjiga i dekreta od 15. stoljeća nadalje. Također je tu i kolekcija kamenih spomenika. Jer, kakva bi to priča o Braču bila bez da spomenemo kamen. A taman kada sam dogovarao posjet čuvenoj bračkoj klesarskoj školi, sreo sam zanimljivo društvo.
Na terasastim poljima iznad samostana marljivo sade, kopaju i zalijevaju. Vidim nisu turisti, a nisu ni domaći. Saznajem da je to bračko-zagrebačko-filipinsko društvo. Ekipa mi je pojasnila da ovdje iznad samostana sade paradajze, patlidžane, salatu i ostalu zelenjavu i sve što izraste nude turistima i gostima na Zlatnom ratu.
Prava sezona još nije počela, no pripreme su već itekako tu... Cijene u restoranima su se poprilično razmahale, a kako sam se do tada već ufurao u otočki đir govorim Dariju Kožulu dok šetamo da i ja mogu za predjelo napraviti fini crni rižoto na brački način.
Nikad čuo, kaže on i sluša moj recept. Dakle skuhamo rižu... i onda dodajemo sipu i crnilo? – pita Dario. – Ma ne, kad je riža kuhana, gasimo svjetlo u kuhinji.
Ispada da nisam smiješan, pa se vraćamo na priču o kamenu, jer ipak je čitava povijest Brača isklesana u kamenu. Brački kamen dio je Brandenburških vrata u Berlinu, namjesničke palače u Trstu, austrijski i budimpeštanski parlament građeni su od kamena s Brača, kao i Bijela kuća u Washingtonu, ali i Dioklecijanova palača u Splitu.
Na Braču postoji čak i pčelinjak od kamena. Živa istina. Sve mi je to u jednom dahu ispričao Siniša Martinić Cezar, profesor u klesarskoj školi u Pučiščima, jedinstvenoj u svijetu i poznatoj po tome da se ondje koriste samo alati za ručnu obradu kamena, a ne strojevi.
Zanimljivo je da se alati posebno naručuju po uzoru na stare alate, koji se već odavna ne proizvode, osim po narudžbi ove škole. Kažu ljudi da se onaj tko u tvrdoj stini svoju povijest piše jako umori, ali i da mu povijest nitko nikada ne može izbrisati. Bome su u pravu.
Druženje na Braču završili smo u Prvoj dalmatinskoj vinskoj zadruzi Bol. Na stolu je Plavac Mali, razveselio mi je jezik i maštu. Kao i našim domaćinima. Slušam tako priču o velikom klaviru kojega je dvanaest ljudi uskim kozjim putem čak osam sati nosilo do samostana u pustinji Blaca, kako bi učinili uslugu poljičkim glagoljašima koji su se u 15. stoljeću nastanili u bespućima Brača i ovdje našli spas od Turaka.
Pustinjačko utočište kroz stoljeća se razvijalo, a današnje, temeljito obnovljeno zdanje, čini niz kamenih dvokatnica s bogatim inventarom, knjižnicom, astronomskim instrumentima i tiskarom. Tu je još uvijek izložen i spomenuti klavir, dostavljen u nemogućim uvjetima na leđima težaka koji su, kaže priča, za svoj napor nagrađeni s čak 56 litara misnog vina kojega su putem po kamenjaru od muke popili do posljednje kapi. Kršni neki momci...
Dok sam ja isto guštao vino, ID.5 se toliko napio struje da nam je putno računalo pokazivalo da njime sad možemo dosegnuti i Zagreb, a kamoli nedaleki Škrip gdje smo se uputili na spavanje. Upravljač je, srećom, preuzeo Ante Trutanić, direktor Turističke zajednice Bol, kako bi sigurno došli do odredišta.
Pritom nam je priznao i da nas je odveo na vinske zadruge i doveo u ovakvo harmonično stanje jer nije znao kako da se drugačije domogne probne vožnje, a baš razmišlja o kupnji električnog automobila. To je, dakle, ta poznata bračka snalažljivost koju još nisam savladao. Tek učim.
Ono što, međutim, znam jest da ću nakon ovakvog dana dobro spavati pa sve i da mi je kušin tvrda bračka stina.
Sadržaj nastao u suradnji s Volkswagenom.